Djevojka narančaste kose u čijem je dvorištu eksplodirao auto, to Poldiju zvuči kao početak nekakvog špijunskog romana. Onakvog, kakve ljudi uglavnom čitaju na plaži. Ispod suncobrana. Kraj dobro znamo: rastanak na aerodromu. Ali Poldi nije taj koji postavlja pitanja. Umjesto toga kaže kako stropu daje dva tjedna. Onom u kuhinji mame Gabrijele. Dva tjedna i onda će sva boja pasti uz prašinu i krhotine i glasan zvuk pucanja žbuke. Stvari nikad nisu onakve kakvima se čine na početku. Život traje previše dugo da u njemu ne bi bilo mjesta barem za jedno iznenađenje. Poldi je pun svakakvih znanja. Sjedim na podu u kuhinji, ali nije mi hladno, umjesto parketa ovdje su debele drvene daske. U ruci držim bocu prošeka koju smo pronašli u ostavi Te Žene. Mala prostorija pokraj kuhinje miriši na prašinu i suhe smokve odložene na širok tanjur od porculana, pokrivene salvetom. Prošek je sladak i topao. Noćas je zvonio telefon, nisam se javio. Zvonio je ponovno jutros, Poldi je razgovarao s Tom Ženom, samo nekoliko trenutaka, rekao da sve ide po planu, baš onako kako su dogovorili. Govoreći u slušalicu, usput je špahtlom izgulio nekoliko plahtica stare žbuke. Zgazio ih petom tenisice. Nekoliko puta prevukao kažiprst preko vrata i isplazio jezik. A ja razmišljam o nečem drugom. Ne znam kad sam počeo živjeti između dva napadaja kašlja, možda je tako od kad znam za sebe. Kao kad se pojavi tornado. Pa ljudi trče u rupe ispod zemlje, za sobom navuku drvene poklopce, upale svjetlo, a to je uvijek samo jedna prljava žarulja. I ona se polagano njiše. Baš o tome mislim dok me zid hladi kroz majicu, ona je čista i miriše po kamilici. A Poldi, on pokušava održati ravnotežu stojeći na dvije velike kante boje, postavljene jedna na drugu. Prvo raširi ruke, nekako neobično, i odjednom je na dasci koja je na valovima, koji su od nekog velikog mora, ili oceana. I to traje nekoliko trenutaka, pa se propne na prste i desnom rukom zamalo dosegne strop. A onda skoči na daske sasvim blizu mene, pogleda me ozbiljno, slegne ramenima i kaže: “Sve ovo. U ovom stanu. Boje, kistovi i sve. Znaš. Ja zapravo nemam pojma što radim“.